SVi Sveti

❤️‍🔥SVI SVETI

Svetost se ne rađa u savršenstvu, nego u ustrajnosti

✍️Ona nije rezervirana za one koji nikada nisu posrnuli, već za one koji su nakon svakog pada, s očima uprtim u Nebo, ponovno pružili ruku prema Božjem milosrđu. Na blagdan Svih Svetih slavimo upravo tu tihu, nevidljivu vojsku duša koje svijet možda nikada nije slavio, ali čija su imena zlatnim slovima zapisana u vječnosti.

Evo jedna mala kratka priča.🫶

U jednom malom, starom selu živio je klesar po imenu Luka. Cijeli svoj život proveo je klesajući imena i križeve na grobovima onih koji su odlazili pred lice Gospodnje. Svake godine, u predvečerje blagdana Svih Svetih, Luka bi sjeo na klupu ispred svoje radionice, promatrao upaljene svijeće na brežuljku i razmišljao o prolaznosti.

Jedne večeri, dok je hladan jesenski vjetar nosio suho lišće, Luki se stislo srce. Pomislio je na vlastiti život. Osjećao se tako malenim, neznatnim i prepunim slabosti. „Gospodine”, šapnuo je gledajući u nebo, „toliko sam puta pao. Toliko puta nisam uspio biti onakav kakvog me želiš. Moje ruke su grube, a moji uspjesi nikakvi. Kad završi moje zemaljsko putovanje, iza mene neće ostati velika djela po kojima će me svijet pamtiti. Bojim se da ću pred Tebe doći praznih ruku.”

Te noći Luka je usnuo san.

Stajao je pred ogromnim, predivnim dvorcem od čistog svjetla. Vrata su bila širom otvorena, a kroz njih je prolazilo mnoštvo ljudi. Luka je prepoznao neka lica iz svog sela – staru udovicu koja je u siromaštvu othranila siročad, susjeda koji je godinama strpljivo i bez prigovora njegovao bolesnu suprugu, i onog skromnog mladića koji je uvijek svima pomagao, a nikada ništa nije tražio zauzvrat.

Svi su oni hodali uzdignute glave, ali ne zbog ponosa, nego zbog neopisive radosti. Oko njih nije bilo zemaljskog sjaja, kruna ni ordena. Ali iz njihovih je srca isijavala svjetlost koja je obasjavala čitav prostor.

Tada mu je prišao Isus. Oči su Mu bile prepune blagosti koja briše svaki strah.

„Isuse”, progovorio je Luka drhtavim glasom, „tko su svi ovi ljudi? Jesu li to sveci?”

Isus se nasmiješio i stavio mu ruku na rame. „Da, Luka. To su Moji sveti. Svijet ih nije prepoznao po veličini, niti su njihove borbe bile na naslovnicama. Svijet nikada nije saznao koliko su puta u skrovitosti plakali, koliko su se puta borili s vlastitim slabostima i koliko su puta, unatoč svemu, odabrali ljubiti. Ali Ja znam. Ja sam brojao svaku njihovu suzu i vidio svaki njihov skriveni čin ljubavi. I to je dovoljno.”

Luka je pogledao svoje grube, ispucale ruke i tiho upitao: „A ima li ovdje mjesta za mene? Ja sam toliko puta pao...”

„Svetost, dragi Luko, nije u tome da nikada ne padneš”, odgovorio mu je Isus, privukavši ga bliže sebi. „Svetost je u tome da se, uz Moju milost, uvijek iznova vraćaš Ljubavi. Ti si u svako ime koje si uklesao unio komadić svog srca i molitve. Tvoj pravi dom nije na onom hladnom zemaljskom brežuljku. Tvoj dom je ovdje, kod Mene. Ti već sada hodaš prema njemu svaki put kad ustaneš i nastaviš voljeti.”

Kada se ujutro probudio, sunce je obasjavalo blagdan Svih Svetih. Luka više nije osjećao tjeskobu. Pogledao je prema groblju koje je svjetlucalo od tisuća svijeća i duboko u srcu znao: istinska veličina ne mjeri se onim što vidi svijet, nego onim što u skrovitosti vidi Bog!

Neka vas dragi Bog , blagoslovi i čuva🙏